Mnogo više..
Nemoj tako mila, uspomene mrziš jer si sada ljuta ali vidjet ćeš da nije sve tako crno kada prođe malo vremena. Vidjet ćeš, lutko lijepa, da postoje uspomene koje prizivaju smijeh, i kada odeš na svoje osamljeno mjesto i gledaš u daljinu i počneš da se sjećaš sebe, njega i prvih razgovora nasmiješi se, jer možda još ne znaš ali divno je imati uspomene. Teško onom ko ih nema, oni se nemaju kome smijati, oni se nemaju kome vraćati i oni ne mogu sudbinu proklinjati. A ti ćeš vidjeti da imaš mnogo više, jedna uspomena stvara novu suzu, novu bol i novi početak. Onaj početak kada se svaki puta iznova zaklinješ da nećeš više nikada, i čim ga ugledaš, zaboravljaš. Zaboravljaš da ti je uspomena na njega izvukla suzicu i usne se razvuku u osmijeh koji ćeš kasnije da pamtiš, ili ipak nekome svome da kažeš da je on dječak zbog kojeg si voljela samotne noći u kojima si čekala poziv, i poruku koja nikada nije došla. A trebala je. A znaš šta je u tome najljepše?
Sjećanje na najljepše trenutke koji se možda više nikada neće ponoviti, a i da mogu nikada neće biti isto. Prvi puta je najljepše. I to se pamti mnogo više, nego svaki sljedeći put.













































































